Koncept besmrtnosti dosegnuo je vrhunac u antičkom Egiptu. Život poslije smrti smatrao se sasvim izvjesnim – čak je i detaljno opisan u egipatskoj Knjizi mrtvih. Mrtvi su mogli proći kroz kapiju onog svijeta tek pošto bi izjavili da nisu krivi za nedjela koja su i danas aktualna – krađu, ubojstvo, uskraćivanje hlâb siromašnima … Bog Anubis provjeravao je točnost njihovih iskaza tako što bi stavio dusun vagu: ako bi bila teža od pera, pod teretom rđavog života pokojnik je umirao zauvijek. Ako je bila lakša, stjecao bi vječni život.
Egipćani su vjerovali u postojanje pet duša, odnosno, duhovnih elemenata. Prvi je bio ba, najdublje ja neke osobe. Ka je bila životna energija, a akh najintimniji duh. Zatim ej tu bila vlastita sjena i na kraju, ime osobe. Brisanje nečijeg imena s natpisa u hramovima (što se nije tako rijetko događalo) ounačavalo je i smrt te duše na onom svijetu.
U povijesti koncepta duše bilo je dosta iznenađujućih obrta. John Booker, povjesničar religije s Cambridgea i pisac knjige Smrt vjere, kaže da Židovi dugo nisu vjerovali u besmrtnost duše. Točno je da je židovski bog Jehova uzdigao nekoliko proroka na nebo, ali se on prevashodno bavio životom na ovom svijetu i pokušavao ga poboljša, umjesto da obećava satisfakciju na onom svijetu. Tek kasnije,, naročito poslije progonstva iz Babilona, među Židovima se razvila ideja o besmrtnosti i raju kao nagradi za pravedne.
U antičkoj Grčkoj duše mrtvih bile su tužne, jadne i lutale su svijetom kao beskućnici. Ponekad su uzimale ljudska obličja – kao ona koju je vidio Odisej u nekoj vrsti magijskog kruga. Bledunjava obličja pripadala su njegovoj pokojnoj majci i poginulim drugovima. Malo je u Grčkoj tog vremena ostajalo od ljudi, jer je besmrtnost bila rezervirana iskuljučivo za bogove.
& Nbsp;