Priča započinje na jednoj lijepoj morskoj obali, romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na tu pjeskovitu obalu izbacio mnogo, stotine morskih zvijezda. Prekrasno izgledaju. To golemo prirodno bogatstvo izloženo je pogledu. Ali, zasjalo je sunce, žari i pali zvijezde i one počinju odumiru. Na toj su obali i dva čovjeka. Idu jedan drugom u susret, svaki iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini uvale gledajući taj prizor sa zvijezdama, to bogatstvo prirode koje vene. Tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a suše se i nestaju. Zar nije žalosno da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propadne u jednom trenu, s jednim morskim valom. A koliko li ih još samo ima !! Zaista je nepravda što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito da moraju. Tužan korača dalje razmišljajući o toj velikoj šteti.
Drugi čovjek, dolazeći sa suprotne strane hoda lagano zabrinuta pogleda. Povremeno se sagne i nešto baca u more. Saginje se, baca i ide dalje. Kad su se sreli na sredini prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu.
Prišavši mu blizu prvi čovjek upita: A što vi to radite?
Drugi odgovara: vraćam zvijezde u more živjeti!
Prvi na to začuđeno ponovo upita: Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima! Za sve i onako nema šanse !!
A drugi čovjek se sagne, uzme nježno jednu zvijezdu i baci je u more govoreći: Ali za ovu ima šanse!
Želimo li pomoći, naravno da ne možemo svima, ali ako vam se nađe na putu prilika da pomognete onome tko je pred vama – učinite sve što možete i dajte šansu svojoj zvijezdi.
