Znamo da bi bilo dobro da se hranimo zdravije, da počnemo vježbamo, da uvijek iskazujemo svoje mišljenje, da zatražimo povišicu plaće, da upišemo neki tečaj, da izađemo iz lošeg braka, da kažemo djetetu “ne”, da održimo riječ, .. ipak …
Ono što je teži dio i što nam je manje poznato je kako sve to i provedemo u djelo. Čini se da većina nas zna “šta” trebamo napraviti, ali manji broj zna i “kako”. Planiramo, razmišljamo, nekada čak odlučimo i krenemo ali se negdje ipak saplctcmo.
Važno je da razumijemo zašto nam se događa to što nam se događa, jer ćemo onda moći i da utječemo na sebe, a ne da udaramo glavom u zid i vrdmo se u začaranom krugu.
Ljudskim ponašanjem upravljaju dvije sile:
• potreba da izbjegnemo bol
• želja da osjetimo zadovoljstvo
Ipak, mi ćemo uraditi mnogo više da bi izbjegli bol nego što ćemo uraditi da osjetimo zadovoljstvo. Bol je veći motivator, ali samo
kratkoročno gledano.
Naša realnost je određena onim na što se koncentriramo, ili još jasnije tamo gdje nam je pažnja to je mnogo stvarnije za nas. Ako odlažemo nešto što znamo da trebamo napraviti to je zbog toga što naš mozak vezuje osjećanje zadovoljstv a za nc-provođenje, a osjećanje bola za provođenje određene akcije. Mi znamo da ćemo osjetiti zadovoljstvo ako izdržimo do kraja, ali ono što nam je bliže i realnije (jer se to koncentriramo), je osjećaj bola kroz koji treba proći.
